Važno je podsjetiti se da su osnovne karakterisitke ljudskih prava:
- LJUDSKA PRAVA SU UNIVERZALNA I VAŽE ZA SVAKOGA.
Sva ljudska bića, bez obzira na to gdje žive, ko su, koje su rase, pola, jezika, religije, invaliditeta ili bilo koje druge osobine, imaju ista prava. Dužnost je svih država da promovišu i štite sva ljudska prava. Ovo je jedna od ključnih karakteristika ljudskih prava – princip univerzalnosti ljudskih prava.
- LJUDSKA PRAVA SU NEOTUĐIVA
Ljudska prava se ne mogu oduzeti ili odreći, niko nema pravo da drugome uskrati prava ili da se iz bilo kog razloga odrekne svojih prava. To je jedna od ključnih karakteristika ljudskih prava – princip neotuđivosti ljudskih prava.
- LJUDSKA PRAVA SU NEDJELJIVA, MEĐUZAVISNA I POVEZANA
Svim ljudskim bićima pripadaju sva ljudska prava. Garancija jednog ljudskog prava olakšava garanciju drugih. Isto tako, uskraćivanje jednog ljudskog prava često negativno utiče na uživanje ostalih prava. Države ne bi trebalo da budu u mogućnosti da biraju koje „kategorije“ ljudskih prava su zagarantovane. Ovo je jedna od ključnih karakteristika ljudskih prava – princip nedjeljivosti, međuzavisnosti i međusobne povezanosti ljudskih prava
Konvencija o pravima osoba s invaliditetom (U daljem tekstu: konvencija) je najvažniji međunarodni dokument koji priznaje da su osobe s invaliditetom ravnopravni nosioci ljudskih prava. Pozivanje na Konvenciju je način da podsjetimo društvo, institucije i pojedince da prava osoba s invaliditetom moraju biti poštovana, omogućena i zaštićena u svakodnevnom životu.
Svrha konvencije je sprječavanje i ukidanje diskriminacije osoba s invaliditetom, a države koje su ratificirale Konvenciju, su se obavezale da usvajaju zakone koji će zabraniti diskriminaciju i radnji koje diskriminiraju veliki broj osoba s invaliditetom, te koji će poštovati i uvažavati prava osoba s invaliditetom.
Važno je znati da Konvencija ne donosi neka nova prava za osobe s invaliditetom, već pojašnjava šta ljudska prava znače za ovu populaciju, te na koji način države potpisnice trebaju primjeniti i poštovati ta prava.
Prilikom čitanja, razumijevanja i primjene Konvencije, neophodno je voditi se principom da su ljudska prava nedjeljiva, međuzavisna i međusobno povezana. Svaki član Konvencije treba tumačiti u kontekstu ostalih relevantnih članova, kako bi se osiguralo njihovo potpuno i dosljedno provođenje.
Konvenciju je neophodno primjenjivati i u procesu osiguranja i pružanja besplatne pravne pomoći.
Besplatna pravna pomoć je mehanizam koji omogućava pravično suđenje i jednak pristup pravdi pred sudovima i drugim nadležnim organima, bez troškova, ali pod određenim uslovima propisanim zakonom. Pravo na besplatnu pravnu pomoć pripada i osobama s invaliditetom. Međutim, da bi osobe s invaliditetom mogle realno i pristupiti ovoj usluzi, potrebno je ostvariti nekoliko važnih preduslova.
Pravo na besplatnu pravnu pomoć, kojem je posvećen ovaj tekst, ne može biti djelotvorno ako osoba kojoj je to pravo namijenjeno ne može pristupiti informacijama, niti fizički pristupiti instituciji koja tu pomoć pruža. Dakle, pristupačna informacija i komunikacija i pristupačan objekt nisu dodatna pogodnost, već neophodan uslov za ostvarivanje ovog prava. Zbog toga, besplatnu pravnu pomoć treba posmatrati kroz pravo na pristupačnost, pravo na izražavanje mišljenja i pravo na jednakost pred zakonom.
Navedena tri prava koja su definisana Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom su: član 9. (Pristupačnost), član 12. (Jednakost pred zakonom) i član 21. (Sloboda izražavanja i pristup informacijama), zajedno čine osnovu za puno, ravnopravno i praktično ostvarivanje prava na besplatnu pravnu pomoć za osobe s invaliditetom. U nastavku teksta opisano je kako su ta prava međusobno povezana i zašto nijedno od njih ne može biti posmatrano izolovano.
Član 9 Pristupačnost – Član 9. Konvencije zahtijeva da se prepoznaju i uklone barijera u prostorima i uslugama koje su otvorene i namijenjene javnosti. Nepristupačne informacije i komunikacija, te nepristupačni objekti mogu predstavljati ozbiljnu prepreku u ostvarivanju poslovne sposobnosti osobama s invaliditetom. Zbog toga su države potpisnice Konvencije dužne da osiguraju pristupačnost svih procedura za ostvarivanje poslovne sposobnosti i svih pripadajućih informacija i komunikacije. Kada je u pitanju besplatna pravna pomoć, to znači da pristup ovim službama treba biti osiguran ne samo fizički, već i kroz pristupačne informacije, obrasce, upute i komunikaciju, sve u skladu sa potrebama osoba s invaliditetom.
Osim opšte pristupačnosti, država, kroz javnu službu besplatne pravne pomoći, ima obavezu pružiti neophodnu podršku i razumnu prilagodbu, koja podrazumijeva svaku potrebnu i odgovarajuću promjenu ili prilagođavanje koja se pravi kako bi se osobi s invaliditetom omogućilo da usluga besplatne pravne pomoći bude djelotvorna. Mjere razumne prilagodbe ne trebaju biti nesrazmjerno opterećujuće. Omogućavanje osobi koja koristi kolica za kretanje ulazak u prostorije, korištenje lako razumljivog jezika ili znakovnog jezika u komunikaciji s osobom s intelektualnim ili slušnim invaliditetom, davanje više vremena osobi za popunjavanje obrazaca ili pružanje podrške pri razumijevanju pravnih dokumenata, prevođenje važnih informacija u pristupačne formate – audio snimci, Brajevo pismo, prilagođavanje prostora i komunikacije za osobe s autizmom, oštećenjima vida ili drugim teškoćama, neke su od mjera razumne prilagodbe.
Član 12. (Jednakost pred zakonom) – Osobe s invaliditetom imaju pravo da donose odluke o svom životu, da budu priznate pred zakonom i da slobodno izražavaju svoju volju. Kako bi se to osiguralo, države, potpisnice Konvencije, dužne su poštovati urođeno dostojanstvo, individualnu autonomiju, slobodu donošenja vlastitih izbora i nezavisnost osoba s invaliditetom. Poštivanje individualne autonomije znači da osobe s invaliditetom, na ravnopravnoj osnovi s drugima, imaju razumne životne izbore, bez odlučivanja u njihovo ime, već da mogu donositi vlastite odluke uz odgovarajuću podršku. To podrazumijeva i priznavanje njihove poslovne sposobnosti, što je definisano članom 12. Konvencije. Ovim članom se pozivaju države potpisnice, uključujući Bosnu i Hercegovinu, da priznaju poslovnu sposobnost osobama s invaliditetom, što bi im osiguralo da samostalno ili uz podršku donose odluke o svom životu i uživaju sva prava kao i svaka druga osoba: odlučuju o svojoj imovini, daju pristanak na liječenje, sklapaju brakove i autonomno odlučuju o ličnim pitanjima, odnosno učestvuje u svim pravnim procesima, sve u skladu s principom individualne autonomije.
Prava zagarantovana članom 12. usko su povezana s obavezama države u pogledu pristupačnosti (član 9), jer osobama s invaliditetom mora biti pružena odgovarajuća podrška i razumna prilagodba kako bi pravna pomoć koju dobijaju bila zasnovana na njihovom razumijevanju, volji i preferencijama – a ne na mišljenju drugih o tome šta je „u njihovom najboljem interesu“.
Član 21. (Sloboda izražavanja i mišljenja i pristup informacijama) – Član 21. Konvencija garantuje pravo osobama s invaliditetom na izražavanje i davanje mišljenja, kao i pristup informacijama. Da bi osoba s invaliditetom mogla formirati i izraziti mišljenje, naročito kada se radi o odlukama koje se direktno tiču njenog života, neophodno je osigurati sve oblike komunikacije koje osoba koristi. To uključuje, između ostalog: znakovni jezik, Brajevo pismo, lako razumljiv i jednostavan jezik i tekst, korištenje asistivne tehnologije i drugih pristupačnih formata. Ovaj član također jasno propisuje da sve informacije namijenjene široj javnosti moraju biti dostupne i osobama s invaliditetom – i to u obliku koji odgovara konkretnoj osobi s invaliditetom.
Pravo na besplatnu pravnu pomoć za osobe s invaliditetom može biti ostvariva samo ako su sve informacije o pravima, procedurama i obavezama dostupne u pristupačnim formatima i napisane na razumljiv način. U suprotnom, osobe s invaliditetom ostaju uskraćene za ovu vrstu pomoći, ne zato što je ne žele koristiti, već zato što im sistem, kroz nepristupačne informacije, to onemogućava. U kontekstu besplatne pravne pomoći, nepristupačna informacija jednaka je njenom uskraćivanju
Ova tri člana – pristupačnost, informisanost i pravna jednakost – zajedno čine neraskidivu osnovu za stvarnu primjenu prava na besplatnu pravnu pomoć. Nijedno od njih ne može se ostvariti bez ostala dva. Ako ne postoji fizička i informacijska pristupačnost (član 9.), osoba neće moći dobiti informacije u pristupačnom formatu (član 21.), a samim tim neće moći ni donositi informisane odluke i ostvariti poslovnu sposobnost (član 12.).
Stoga, Bosna i Hercegovina ima obavezu da pregleda sve postojeće zakone i praksu, te da ih uskladi s Konvencijom, kako bi osobama s invaliditetom bilo omogućeno puno ostvarivanje prava na poslovnu sposobnost, ali i pristupačnost kao osnovno ljudsko pravo. Bosna i Hercegovina je obavezna da kroz zakone i praksu osigura besplatnu pravnu pomoć osiguravajući prethodno navedeno.
Ovaj tekst nastao je u okviru projekta „Besplatna pravna pomoć za osobe s invaliditetom“ koji finansira Federalno ministarstvo rada i socijalne politike.
Zahvaljujući ovom projektu Udruženje „Život sa Down sindromom Federacije Bosne i Hercegovine“ napravio je prvi od mnogih važnih koraka u pravcu poboljšanja pristupa osoba s invaliditetom osnovnim ljudskim pravima, koristeći institut besplatne pravne pomoći.